Solange saga

Pojam "Solange" (as long as) odnosi se na dvije presude Saveznog ustavnog suda SR Njemačke u kojima je taj sud definirao svoj odnos s Europskim sudom i svoju doktrinu o odnosu prava Zajednice i ustavnog prava SR Njemačke.

Postoje dvije presude Saveznog ustavnog suda: Solange I i Solange II.

U presudi Solange I (Odluka Drugog senata od 29. svibnja 1974. -- 2 BvL 52/71) Savezni ustavni sud zauzeo je shvaćanje da jamstva temeljnih prava propisana njemačkim Ustavom imaju prednost pred pravom zajednice:

"Stoga, privremeno, u hipotetskom slučaju sukoba između prava Zajednice i dijela nacionalnog ustavnog prava ili, preciznije, jamstava temeljnih prava iz Temeljnog zakona, javlja se pitanje koji pravni sustav ima prvenstvo, t.j. koji pravni sustav isključuje onaj drugi. U takvom sukobu pravnih pravila jamstva temeljnih prava iz Temeljnog zakona prevladavaju tako dugo dok nadležna tijela Zajednice ne otklone sukob pravnih pravila u skladu s mehanizmima koje propisuje Ugovor."

U presudi Solange II (Odluka Drugog senata od 22. listopada 1986. -- 2 BvR 197/83) Savezni ustavni sud konstatirao je da je zaštita temeljnih prava u Zajednici u međuvremenu dosegla standarde koji su zajamčeni njemačkim Ustavom, te da Savezni ustavni sud, tako dugo dok je to tako, više neće kontrolirati primjenu sekundarnog prava Zajednice u Njemačkoj. Riječima Saveznog ustavnog suda:

"U svjetlu takvog razvoja mora se zaključiti da, tako dugo dok Europska zajednica, posebice sudska praksa Europskog suda, općenito osigurava učinkovitu zaštitu temeljnih prava od suverenih ovlasti Zajednice, zaštitu koja se može smatrati materijalno sličnom zaštiti temeljnih prava koju bezuvjetno propisuje Temeljni zakon, te u mjeri u kojoj je općenito zaštićen bitni sadržaj temeljnih prava, Savezni ustavni sud se više neće koristiti svojom nadležnošću kako bi odlučivao o primjenjivosti sekundarnog prava Zajednice koje se navodi kao pravna osnova za akte njemačkih sudova ili tijela vlasti u suverenoj nadležnosti Savezne republike Njemačke, i više neće provoditi sudbeni nadzor takvih propisa prema standardima zaštite temeljnih prava sadržanih u Temeljnom zakonu."

Treći nastavak Solange sage uslijedio je u presudi Saveznog ustavnog suda u predmetu Maastricht (poznatoj i kao Brunner - BVerfGE 89, 155 (1993))

U paragrafu 188 presude Savezni ustavni sud naglasio je da postoji razlika između interpretacije i izmjene Osnivačkih ugovora. Ukoliko Europska unija i njene institucije ne djeluju u skladu s ovlastima koje su im izričito dodjeljene, one tada djeluju ultra vires. Sukladno tome, pravni akti Europskoga suda koji prestavljaju "izmjene Osnivačkih ugovora putem interpretacije" nemaju obvezujuću snagu u Njemačkoj, a tijela državne vlasti u njemačkoj imaju ustavnu obavezu ne primjenjivati ih.

U najnovije vrijeme javlja se novi konflikt u vezi s predmetom Mangold. Savezni ustavni sud ponovno je u prilici izraziti svoje mišljenje o granicama ovlasti Europskog suda. Više o tome donosi EUObserver


Jedan od strukturalnih problema svakako je u tome što je doseg osnivačkih ugovora širi od dosega ovlasti koje su dodjeljene Zajednici i Uniji. Sukladno tome, nadležnost Europskog suda postoji i u područjima isključivih regulatornih ovlasti država članica o čemu postoji ustaljena praksa Europskog suda. Primjerice u predmetu Stamatelaki:

"Iako je dobro utvrđena praksa da pravo Zajednice državama članicama ne oduzima ovlast organizirati svoje vlastite sustave socijalne sigurnosti, te da, u odsustvu harmonizacije na razini Zajednice, zakonodavstvo svake države članice određuje uvjete u kojima se ostvaruje pravo na socijalna primanja, kada se koriste tom ovlašću države članice moraju poštivati pravo Zajednice, posebice pravila o slobodi pružanja usluga. Ta pravila zabranjuju državama članicama uvođenje ili održavanje na snazi neopravdanih ograničenja za ostvarivanje te slobode u sektoru zdravstva."

U novije vrijeme isto tako i u predmetu C-267/06, Maruko, paragraf 59:

"Doista, građanski status i prava koja iz njega proizlaze pripadaju u nadležnost država članica i pravo zajednice ne ograničava tu nadležnost. Ipak, valja se podsjetiti da se pri korištenju svojim nadležnostima države članice moraju poštivati pravo zajednice, a posebice, odredbe koje se odnose na načelo nediskriminacije."

Drugim riječima, Europski sud ograničava regulatornu autonomiju država članica i u područjima u kojima one imaju isključivu regulatornu nadležnost i to bez obzira je li riječ o konkretnim ugovornim normama (sloboda pružanja usluga) ili o općim načelima (nediskriminacija).

Načelo ekvivalencije

Načelo ekvivalencije govori da zaštita subjektivnih prava koja se temelje na pravu Zajednice, pred nacionalnim sudovima, ne smije biti manje povoljna za titulara tog prava od one koju bi imao da je riječ o zaštiti subjektivnih prava koja se temelje na nacionalnom pravu. Nacionalno procesno pravo mora pružati procesnopravnu zaštitu koja ne činu zaštitu takvih prava pretjerano teškom ili gotovo nemogućom. Pri tome nacionalni sud ima obavezu interpretirati nacionalno procesno pravo na takav način da ostvari cilj učinkovite pravne zaštite subjektivnih prava koja se temelje na pravu Zajednice.

Načelo ekvivalencije predstavlja specifični procesnopravni izraz načela nadređenosti prava Zajednice i posrednog (interpretativnog) učinka prava Zajednice.

Standardni izričaj Europskog suda traži od nacionalnog prava da uredi sudsku nadležnost i procesnopravna pravila za zaštitu subjektivnih prava koja se temelje na pravu Zajednice.

"in the absence of Community rules governing the matter, it is for the domestic legal system of each Member State to designate the courts and tribunals having jurisdiction and to lay down the detailed procedural rules governing actions for safeguarding rights which individuals derive from Community law "

Ostaje nejasnim zbog čega Europski sud uopće spominje "pravila Zajednice koja uređuju to područje" kada Zajednica nema regulatornu nadležnost za uređivanje nacionalnog procesnog prava.

Usp. predmete C-432/05 Unibet paragraf 43-44 i ranije C-312/93 Peterbroeck, paragraf 12

Iznimka javne službe

U vezi sa slobodom kretanja radnika Čl. 39(4) Ugovora o Europskoj zajednici propisuje iznimku javne službe. Prema toj odredbi sloboda kretanja radnika propisana člankom 39 ne odnosi se na zaposlenje u javnoj službi.

Međutim, spomenuta iznimka javne službe koja dopušta državama članicama da određene poslove rezerviraju za vlastite državljane mora se interpretirati restriktivno.

Predmet C-405/01

Colegio de Oficiales de la Marina Mercante Española v Administración del Estado

Article 39(4) EC must be construed as allowing a Member State to reserve for its nationals the posts of master and chief mate of merchant ships flying its flag only if the rights under powers conferred by public law on masters and chief mates of such ships are in fact exercised on a regular basis and do not represent a very minor part of their activities.

The scope of that derogation from the freedom of movement for workers concerning employment in the public service must be limited to what is strictly necessary for safeguarding the general interests of the Member State concerned, which would not be imperilled if rights under powers conferred by public law were exercised only sporadically, even exceptionally, by nationals of other Member States.