Pojam "Solange" (as long as) odnosi se na dvije presude Saveznog ustavnog suda SR Njemačke u kojima je taj sud definirao svoj odnos s Europskim sudom i svoju doktrinu o odnosu prava Zajednice i ustavnog prava SR Njemačke.
Postoje dvije presude Saveznog ustavnog suda: Solange I i Solange II.
U presudi Solange I (Odluka Drugog senata od 29. svibnja 1974. -- 2 BvL 52/71) Savezni ustavni sud zauzeo je shvaćanje da jamstva temeljnih prava propisana njemačkim Ustavom imaju prednost pred pravom zajednice:
"Stoga, privremeno, u hipotetskom slučaju sukoba između prava Zajednice i dijela nacionalnog ustavnog prava ili, preciznije, jamstava temeljnih prava iz Temeljnog zakona, javlja se pitanje koji pravni sustav ima prvenstvo, t.j. koji pravni sustav isključuje onaj drugi. U takvom sukobu pravnih pravila jamstva temeljnih prava iz Temeljnog zakona prevladavaju tako dugo dok nadležna tijela Zajednice ne otklone sukob pravnih pravila u skladu s mehanizmima koje propisuje Ugovor."
"U svjetlu takvog razvoja mora se zaključiti da, tako dugo dok Europska zajednica, posebice sudska praksa Europskog suda, općenito osigurava učinkovitu zaštitu temeljnih prava od suverenih ovlasti Zajednice, zaštitu koja se može smatrati materijalno sličnom zaštiti temeljnih prava koju bezuvjetno propisuje Temeljni zakon, te u mjeri u kojoj je općenito zaštićen bitni sadržaj temeljnih prava, Savezni ustavni sud se više neće koristiti svojom nadležnošću kako bi odlučivao o primjenjivosti sekundarnog prava Zajednice koje se navodi kao pravna osnova za akte njemačkih sudova ili tijela vlasti u suverenoj nadležnosti Savezne republike Njemačke, i više neće provoditi sudbeni nadzor takvih propisa prema standardima zaštite temeljnih prava sadržanih u Temeljnom zakonu."
Treći nastavak Solange sage uslijedio je u presudi Saveznog ustavnog suda u predmetu Maastricht (poznatoj i kao Brunner - BVerfGE 89, 155 (1993))
U paragrafu 188 presude Savezni ustavni sud naglasio je da postoji razlika između interpretacije i izmjene Osnivačkih ugovora. Ukoliko Europska unija i njene institucije ne djeluju u skladu s ovlastima koje su im izričito dodjeljene, one tada djeluju ultra vires. Sukladno tome, pravni akti Europskoga suda koji prestavljaju "izmjene Osnivačkih ugovora putem interpretacije" nemaju obvezujuću snagu u Njemačkoj, a tijela državne vlasti u njemačkoj imaju ustavnu obavezu ne primjenjivati ih.
U najnovije vrijeme javlja se novi konflikt u vezi s predmetom Mangold. Savezni ustavni sud ponovno je u prilici izraziti svoje mišljenje o granicama ovlasti Europskog suda. Više o tome donosi EUObserver
Jedan od strukturalnih problema svakako je u tome što je doseg osnivačkih ugovora širi od dosega ovlasti koje su dodjeljene Zajednici i Uniji. Sukladno tome, nadležnost Europskog suda postoji i u područjima isključivih regulatornih ovlasti država članica o čemu postoji ustaljena praksa Europskog suda. Primjerice u predmetu Stamatelaki:
"Iako je dobro utvrđena praksa da pravo Zajednice državama članicama ne oduzima ovlast organizirati svoje vlastite sustave socijalne sigurnosti, te da, u odsustvu harmonizacije na razini Zajednice, zakonodavstvo svake države članice određuje uvjete u kojima se ostvaruje pravo na socijalna primanja, kada se koriste tom ovlašću države članice moraju poštivati pravo Zajednice, posebice pravila o slobodi pružanja usluga. Ta pravila zabranjuju državama članicama uvođenje ili održavanje na snazi neopravdanih ograničenja za ostvarivanje te slobode u sektoru zdravstva."
U novije vrijeme isto tako i u predmetu C-267/06, Maruko, paragraf 59:
"Doista, građanski status i prava koja iz njega proizlaze pripadaju u nadležnost država članica i pravo zajednice ne ograničava tu nadležnost. Ipak, valja se podsjetiti da se pri korištenju svojim nadležnostima države članice moraju poštivati pravo zajednice, a posebice, odredbe koje se odnose na načelo nediskriminacije."
Drugim riječima, Europski sud ograničava regulatornu autonomiju država članica i u područjima u kojima one imaju isključivu regulatornu nadležnost i to bez obzira je li riječ o konkretnim ugovornim normama (sloboda pružanja usluga) ili o općim načelima (nediskriminacija).
Postoje dvije presude Saveznog ustavnog suda: Solange I i Solange II.
U presudi Solange I (Odluka Drugog senata od 29. svibnja 1974. -- 2 BvL 52/71) Savezni ustavni sud zauzeo je shvaćanje da jamstva temeljnih prava propisana njemačkim Ustavom imaju prednost pred pravom zajednice:
"Stoga, privremeno, u hipotetskom slučaju sukoba između prava Zajednice i dijela nacionalnog ustavnog prava ili, preciznije, jamstava temeljnih prava iz Temeljnog zakona, javlja se pitanje koji pravni sustav ima prvenstvo, t.j. koji pravni sustav isključuje onaj drugi. U takvom sukobu pravnih pravila jamstva temeljnih prava iz Temeljnog zakona prevladavaju tako dugo dok nadležna tijela Zajednice ne otklone sukob pravnih pravila u skladu s mehanizmima koje propisuje Ugovor."
"U svjetlu takvog razvoja mora se zaključiti da, tako dugo dok Europska zajednica, posebice sudska praksa Europskog suda, općenito osigurava učinkovitu zaštitu temeljnih prava od suverenih ovlasti Zajednice, zaštitu koja se može smatrati materijalno sličnom zaštiti temeljnih prava koju bezuvjetno propisuje Temeljni zakon, te u mjeri u kojoj je općenito zaštićen bitni sadržaj temeljnih prava, Savezni ustavni sud se više neće koristiti svojom nadležnošću kako bi odlučivao o primjenjivosti sekundarnog prava Zajednice koje se navodi kao pravna osnova za akte njemačkih sudova ili tijela vlasti u suverenoj nadležnosti Savezne republike Njemačke, i više neće provoditi sudbeni nadzor takvih propisa prema standardima zaštite temeljnih prava sadržanih u Temeljnom zakonu."
Treći nastavak Solange sage uslijedio je u presudi Saveznog ustavnog suda u predmetu Maastricht (poznatoj i kao Brunner - BVerfGE 89, 155 (1993))
U paragrafu 188 presude Savezni ustavni sud naglasio je da postoji razlika između interpretacije i izmjene Osnivačkih ugovora. Ukoliko Europska unija i njene institucije ne djeluju u skladu s ovlastima koje su im izričito dodjeljene, one tada djeluju ultra vires. Sukladno tome, pravni akti Europskoga suda koji prestavljaju "izmjene Osnivačkih ugovora putem interpretacije" nemaju obvezujuću snagu u Njemačkoj, a tijela državne vlasti u njemačkoj imaju ustavnu obavezu ne primjenjivati ih.
U najnovije vrijeme javlja se novi konflikt u vezi s predmetom Mangold. Savezni ustavni sud ponovno je u prilici izraziti svoje mišljenje o granicama ovlasti Europskog suda. Više o tome donosi EUObserver
Jedan od strukturalnih problema svakako je u tome što je doseg osnivačkih ugovora širi od dosega ovlasti koje su dodjeljene Zajednici i Uniji. Sukladno tome, nadležnost Europskog suda postoji i u područjima isključivih regulatornih ovlasti država članica o čemu postoji ustaljena praksa Europskog suda. Primjerice u predmetu Stamatelaki:
"Iako je dobro utvrđena praksa da pravo Zajednice državama članicama ne oduzima ovlast organizirati svoje vlastite sustave socijalne sigurnosti, te da, u odsustvu harmonizacije na razini Zajednice, zakonodavstvo svake države članice određuje uvjete u kojima se ostvaruje pravo na socijalna primanja, kada se koriste tom ovlašću države članice moraju poštivati pravo Zajednice, posebice pravila o slobodi pružanja usluga. Ta pravila zabranjuju državama članicama uvođenje ili održavanje na snazi neopravdanih ograničenja za ostvarivanje te slobode u sektoru zdravstva."
U novije vrijeme isto tako i u predmetu C-267/06, Maruko, paragraf 59:
"Doista, građanski status i prava koja iz njega proizlaze pripadaju u nadležnost država članica i pravo zajednice ne ograničava tu nadležnost. Ipak, valja se podsjetiti da se pri korištenju svojim nadležnostima države članice moraju poštivati pravo zajednice, a posebice, odredbe koje se odnose na načelo nediskriminacije."
Drugim riječima, Europski sud ograničava regulatornu autonomiju država članica i u područjima u kojima one imaju isključivu regulatornu nadležnost i to bez obzira je li riječ o konkretnim ugovornim normama (sloboda pružanja usluga) ili o općim načelima (nediskriminacija).
